Julie Is Her Name

Now you say, you're lonely
You cry the whole night through
Well, you can cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

Now you say, you're sorry
For bein' so untrue
Well, you can cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

You drove me, nearly drove me out of my head
While you never shed a tear
Remember, I remember all that you said
Told me love was too plebeian
Told me you were through with me and

Now you say, you love me
Well, just to prove you do
Come on and cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

#Unos iz dnevnika

Jedno nužno pismo Jeseni

Nećeš Jeseni, nećeš. Tad već još malo odraslija nego što si sad, znaćeš da je sva ta prošlost dio tebe. I da svakim danom koji divno proživljavaš ili divno učiš, ti izgrađuješ sebe dalje. Ta divna prošlost. Tih divnih šesnaest godina. Taj divni on. Ta divna Ti. Voli to derište Jeseni moja, divi mu se, kao što ja još učim da se divim svom.
U poslednje vrijeme mi baš prilaze ljudi za koje sam mislila da su zatvorena poglavlja, i podsjećaju me na uspomene koje sam mislila da sam zaboravila. Pa, ta uspomena o derištu koje sam bila će možda i da mi postane najdraža. Divno derište, zaista.
I nemoj da zaboraviš da ga voliš. Jer si ti i dalje to isto predivno derište. Jedina razlika je što si sad i toliko toga drugog pa to derište ne može da bude u centru tvoje pažnje koliko bi htjelo.
Ako ti išta to znači, bila si najbolje derište koje sam ikad upoznala. :srce:
I još nešto. Isto što si ti osjećala osjećao je Rakić, Dučić, Crnjanski, Verlen, Rembo, Mik Džeger, Pol Mekartni, Aleks Turner, Ejmi ta divna Ejmi, Adel. Osjećala je Marija Kiri, osjećao je Ajnštajn, osjećala sam ja. Ne potcjenjuj tu emociju. Osjećali su je svi ti veliki ljudi. (Oh, gle i mene) I drži je blizu jer nikad nećeš biti više human nego što si bila tad. To znamo i ja i ti. Glupo, malo, romantično ljudski.
I nemoj ovo da shvatiš kao da se pravim pametna ili kao ja da učim nešto tebe toliko odrasliju od mene. Ali nekako mislim da nam svima ponekad treba mali podsjetnik na neke stvari. Kao što si ti mene podsjetila o životu.
I dođi brzo Jeseni. Zove te Ulica Slobode odavno.
Faithfully yours,
Čupavica

Reblog: Lady of Shalott

Kada ce da izumru ovi silni "romantici", ove napacene duse koje su  usamljene jer, eto, nisu u vezi.Koje su depresivne, jer nemaju svoju drugu polovinu.Kad ce da izumru kad je ionako njihova vrijednost kao jedinke izgubljena.Da li imas ikakvih drugih ambicija u zivotu? Da li imas jos nekih impulsa osim tog traganja za nekim momkom? Da li ti imas snove?
Ovo se ne odnosi samo na "romantike".Oni su samo jedna vrsta  tih hodajucih leseva.Za one koji prozive samo svoje bijele kosulje, i svoje kancelarije, i poslovne sastanke, vazi isto.I oni vjecito izgubljeni, nigde, svuda, a samo se zale.Koliko jos treba vjekova da prodje da shvate jednu jedinu zapovijest.Zivi! Zivi, zaboga, udahni, zaroni u okean, skoci padobranom, otputuj u  Egipat, popij kafu sa nekim dragim, ili sam, udahni, podji u kafanu, napij se, ostani budan dva dana da bi pricao sa prijateljem, naslikaj nesto sto si sanjao na zidu sobe, podji na trcanje po kisi, upoznaj svet, upoznaj sebe, prozivi taj zivot od kojeg umes samo nesto da ocekujes.Koliko jos treba vjekova da prodje da ljudi shvate da zivot nije opredeljenje za jednu njegovu stranu, za jedan put.Zivot je sve.Nije zivot ta vecna ljubav, niti savrsena karijera, niti gubljenje svakog dana na nekoj klupi sa istim ljudima.Izadji, udahni, prozivi nesto.Ne trazi izgovore.I najvise te molim, nemoj da se zalis.Zivot je divan, tvoj je problem sto to ne umes da vidis.

Pink Floyd Ladies and Gentlemen

Philosophy Hour #5

< I don't understand.> 

<Well, neither do I. I try never to understand - it's called an open mind.>

Imagine

Ukus trešanja, (Dnevne novine "Vijesti")

Došao čovjek kod doktora i žali se da ga boli cijelo tijelo.
„Pokaži mi gdje te sve boli“  kaže doktor.
„Ovdje... ovdje... ovdje...“ pritiska čovjek razne djelove tijela.
„Pa ti si slomio prst“ zaključuje doktor...
Ovaj vic koji sam čuo u božanstvenom filmu  „Ukus trešanja“  Abaza Kjarostamija, već je poodavno moj omiljeni . I ja ujutro, čim oči otvorim, prvo ustanovim jesam li „slomio prst“.
Moj prijatelj je na ovu temu čak duhovitiji od vica, konstatujući da ako ga baš ništa ne boli kad se ujutro probudi, pomisli da je mrtav.
Težnja svakog  sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost zvana entropija odnosi se, takođe, i na sva živa bića, bez izuzetka, pa i na ljude.
Naš „sistem“, kao najkompleksniji, očigledno zahtijeva posebnu energiju, odnosno spoljnu intervenciju u borbi protiv svih „zlih duhova“ iz prirode i nas samih.
Najjače oruđe u toj borbi za održavanje stabilnosti našeg „sistema“ , trebalo bi da bude racionalniji odnos prema brigama jer su mnoge od njih samorješive ili makar predimenzionisane. Naš „sistem“ je neprirodno prebaždaren, pa uglavnom funkcioniše u modovima  kao što su  „nervoza“ , „depresija“, „zabrinutost“...
Iako to nije u skladu sa uputstvom za upotrebu. 
Neumjereno očekivanje od drugih je stav koji takođe ubrzano narušava naše stanje ravnoteže. Razuman referentni sistem kad je u pitanju ova vrsta očekivanja neminovno donosi  u naš život više osjećaja zahvalnosti, a mnogo manje ljutnje. 
Ja zaboravljenu lekciju o zahvalnosti dobijam od svoje babe, stare devedeset četiri godine. Kad je posjetim, a posjećujem je poprilično rijetko, iako živi na sedam-osam minuta vožnje od mene i posjeta traje obično ne duže od pola sata, moja draga baba me isprati do vrata uz riječi : “Fala ti, dome, što si doša'“, iako bi mogla, kad bi samo željela, da bude mrtva ljuta na mene.  
Veliki engleski pisac iz Stratforda kaže: „Ništa nije ni dobro ni loše, misao ga čini takvim“. Očigledno je stvar izbora želimo li i na nečije „dobar dan“ da se naljutimo.
Uostalom, takođe je pitanje izbora želimo li  na „našu entropiju“ da gledamo sa filosofskim mirom i biramo da budemo zadovoljni što smo se ujutro uopšte probudili, a neka se „slomljenim prstom“ bavi neko drugi.

Can't Get You Out Of My Mind

Life is just a lonely highway
I'm out here on the open road
I'm old enough to see behind me
But young enough to feel my soul
I don't wanna lose you baby
And I don't wanna be alone
Don't wanna live my days without you
But for now I've got to be without you

I've got a pocket full of money
And pocket full of keys that have no bounds
But then I think of lovin'
And I just can't get you off of my mind

Babe can't you see
That this is killing me
I don't want to push you baby
And I don't want you to be told
It's just that I can't breathe without you
Feel like I'm gonna lose control

I've got a pocket full of money oh yes I do
And a pocket full of keys that have no bounds
But when it comes to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeaaah

Am I a fool to think that there's a little hope
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby, yeah
What are the rules the reasons and the do's and don'ts
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby tell me baby, yeah
What do you feel inside?

I've got a pocket full of money
And a pocket full of keys that have no bounds
Oh yeah
But when it comes down to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeah
I just can't get you off of my mind, yeah

Philosophy Hour #4

<Hello Stormageddon.>
<It's the Doctor. Here to help.>
<Shhh. There, there.>
<Be quiet. Go to sleep.>
<Really, stop crying.>
<You've got a lot to look forward to, you know.>
<A normal human life on Earth.>
<Mortgage repayments, the nine-to-five, a persistent nagging sense of spiritual emptiness.>
<Save the tears for later, boyo.>