Imam potrebu za svega dvije, tri riječi sad. Za neke dvije tri riječi o tome koliko čovjek nije svjestan svega što je u stanju da profiltrira kroz sebe a da i dalje osjeća šarmantni miris vrele kafe; bez da mu ostane metalni ukus toza i prokuvane vode u ustima. Jebiga, zajebano je kad odrasteš i shvatiš da tvoj film nema hepi end. Ili što je još gore, da nema nikakav end, uopšte, i da rijetko kad i dobiješ priliku da se oprostiš od bilo čega na ovom svijetu. Kad odrasteš i shvatiš da emocije nisu crnobijele i da stvari ne ispadnu na kraju onako kako si ti htio, ili kako su htjeli svi drugi samo jer je tako trebalo, ili jer je tako bilo najbolje.
Sve što ti život nudi je poluprazna kašika šećera i soli, ali na kraju krajeva, zašto bi očekivao išta više i odakle ti pravo. Ali pravo pitanje je: zašto bi ti išta više i trebalo, i ne bi li to već bilo previše a ujedno onda i premalo? Postoji jedna praktična marketinška fora u prehrambrenoj industriji koja se zove blic. Predstavlja tačku balansa u aditivima šećera i soli kod prehrambenih proizvoda izmjerenu tako da razdraži čula do te mjere da izaziva blagu zavisnost, tj vodi do prejedanja dugo pošto je stomačić pun, parče po parče. Neko bi možda od ovoga napravio haos, i dodao to na već metarski spisak raznih teorija zavjere, ali ja ne mogu da se oduprem potrebi da i ovo posmatram kroz ružičaste naočare. Ljudi su tako banalno priglupa šarmantna stvorenja, ujedno i očaravajuće genijalna. Traže načine za spašavanje planete koju sami uništavaju, pritom prilično uspješno radeći obije stvari. Ubijaju, izvršavaju samoubistva, zaljubljuju se, otkrivaju nove zvijezde svaki dan, nove zakone fizike, seksaju se, bacaju đubre po ulici... Trebalo bi baš da si kamen da nisi zaljubljen u tako nešto.
Sve u svemu, ljudska rasa je najveličanstveniji blic u poznatom postojanju, i ja sam neizmjerno ponosna što mu pripadam. Tako da koliko god dan bio loš, na kraju nikad ne može da bude neispunjen pored svih blesavih emocija čiji je spektar sve širi što si stariji. Čak i u jednom trenutku ono najneromantičnije prevrtanje želuca, ili kamen u plućima, stomaku ili bubregu štaviše, počinje da ti se dopada. Hvala ti, čovječe, što sam imala sreće da budem ti.
Sve što ti život nudi je poluprazna kašika šećera i soli, ali na kraju krajeva, zašto bi očekivao išta više i odakle ti pravo. Ali pravo pitanje je: zašto bi ti išta više i trebalo, i ne bi li to već bilo previše a ujedno onda i premalo? Postoji jedna praktična marketinška fora u prehrambrenoj industriji koja se zove blic. Predstavlja tačku balansa u aditivima šećera i soli kod prehrambenih proizvoda izmjerenu tako da razdraži čula do te mjere da izaziva blagu zavisnost, tj vodi do prejedanja dugo pošto je stomačić pun, parče po parče. Neko bi možda od ovoga napravio haos, i dodao to na već metarski spisak raznih teorija zavjere, ali ja ne mogu da se oduprem potrebi da i ovo posmatram kroz ružičaste naočare. Ljudi su tako banalno priglupa šarmantna stvorenja, ujedno i očaravajuće genijalna. Traže načine za spašavanje planete koju sami uništavaju, pritom prilično uspješno radeći obije stvari. Ubijaju, izvršavaju samoubistva, zaljubljuju se, otkrivaju nove zvijezde svaki dan, nove zakone fizike, seksaju se, bacaju đubre po ulici... Trebalo bi baš da si kamen da nisi zaljubljen u tako nešto.
Sve u svemu, ljudska rasa je najveličanstveniji blic u poznatom postojanju, i ja sam neizmjerno ponosna što mu pripadam. Tako da koliko god dan bio loš, na kraju nikad ne može da bude neispunjen pored svih blesavih emocija čiji je spektar sve širi što si stariji. Čak i u jednom trenutku ono najneromantičnije prevrtanje želuca, ili kamen u plućima, stomaku ili bubregu štaviše, počinje da ti se dopada. Hvala ti, čovječe, što sam imala sreće da budem ti.
No comments:
Post a Comment