Dan je roba bez garancije, nema popravke ni vraćanja.
To što sam provela vikend kući govori o mom neuspjelom socijalnom životu kao humanoidne podjedinice.
Praznine me gutaju, sve crnji mrakovi uspavljuju. Probudila sam se jutros sa osjećajem beskrajne usamljenosti. Doručkovala sam, popila kafu, i nizala sat za satom. Prepuštala se truloj kolotečini dana da bih se posle žalila na nju. Strašno je koliko se žalimo na prazninu, a ništa ne radimo da spriječimo da postanemo ljušture. Pored mjerenja pritiska, vida, i provjeravanja grla, treba uvesti i mjerenje stepena raspadanja na sistematskom. Možda bi se tako spriječila neizbježna invazija zombija.
Češkaju me neke misli po glavi, kojima za sada uspješno bježim. Iskreno, čudi me da sastavljam ovako stabilne rečenice. Ovo više liči na izvještaj Preživjelog apokalipse, nego na izliv jedne svakodnevne mene u obliku dana u kojem živim.
Sve one varke, one sitne promjene ne pomažu više. Došao je red na nešto krupno. Samo je još ostalo da vidim šta. Da počnem od svakodnevnog društva gomila i gomila ljudi pored kojih sam i dalje sama?
No comments:
Post a Comment