Kako je to voljeti pretjerano inteligentnog čovjeka

Pa, kako je voljeti pretjeranog inteligentnog čovjeka, ne znam ipak. Ponekad derište, ponekad starac. Ili... možda još bolje: uvjek derište, ponekad prezreo. Toliko da miriše na dunje. Na staro drvo i sredstvo protiv komaraca.
Kako je to voljeti uvjek derište, ponekad zrelo, prezreo. Naporno. Dovoljno. Voljeno.
On pita je li ikad mislila o tome kako da diše, je li mislila o tome kako da uzme dah. Ona se nasmiješi, uvuče dim, kaže 'astma'. Uvuče dim opet, kaže 'ti'. Nasmiješeni oboje.
Pričaju satima, minutima.. Decenijama čak. Svaki bol otklonjen je kad ga pogleda u čošak oka, ili mu nasloni glavu na rame. Počela je kiša. I dalje pričaju.
Kaže 'ajde da lutamo'. 'Ajde.' Opijeni mirisom grada, izmučenom mu jesenjom dušom. Vole se. Srećni su, a ni ne znaju da su srećni. Ne vjeruju. Previše je svijeta palo na misli za tih sedamnaest godina koje su se svele na mjesec. Ne vjeruje. Kaže 'šta ako smo mi srećni sad? možda i jesmo, konvencionalno utvrđene granice sreće su laž, šta je sreća zapravo'. Kaže da će se vjerovatno vratiti tome teretu kad pređe preko praga, svakom gramu toga tereta, ali zapravo neće. Nema vremena.
Previše grana, previše puteva. Previše želja, hirova, nedotaknutih emocija koje moraju biti dotaknute. Previše života pred njim.a...
Previše polovina od polovine do kraja puta. Uvjek očarani onome što je na dodir jagodice prsta. A nije dodirnuto.

Dobro je. Naporno, tragično. Ali dobro. 

Come on baby light my fire

Noć je. Kišna, posle nedjelju dana saunskih vrućina nad gradom. Dvadesetdrugi je avgust, četvrt je sata do četiri ujutru. Imam potrebu da napišem i tačno vrijeme, sebi da potvrdim na neki način, sebi da povjerujem. Kao da bi me sama slova slagala sjutra dan.
Dakle, noć je. Još malo do zore, dani se talože u noći sve brže, svjetlosti u mrakove.
Nošena vrelim, ljetnjim, talasima džeza uzavrela, podivljala ruka požude za tobom, se plete oko delikatnosti ljubavi. Čekamo zimu. Zajedno čekamo zimu i sve prljave bluzerske noći po zadimljenim pabovima uz godinama duge nizove poljubaca. A, možda i satima.
U noć dvadesetidrugog avgusta: u noć, zamalo zoru, ja te imam već... pa već petnaest dana. Skoro sam prestala da se budim i kopam po slojevima sebe da bih bila sigurna da nisam sanjala sve to.
Dame i gospodo porotnici, on je. Krajnost, Radost, On. I nije ovo nikakva priča, ni najmanje. Ovo je ispovjest. Meni stvarna dovoljno da nakon petnaest dana mogu da je sastavim na ovom 'parčetu papira'. Meni dovoljno stvarna, možda i više nego što mogu da apsorbujem i ne odbacim. A vama; šta je ova ispovijest vama osim jedno parče papira jedne bezlične, ili bolje anonimne duše. Kako je vama ovo stvarno? Pa možda je u tome i čar. Draž poznavanja nepoznate ličnosti bolje od bilo kojeg lica koje ona sreće svaki dan, ili koje makar sreće. U tome je istina.
U zamalo zoru dvadesetidrugog avgusta dviječetrnaeste, ja patim za njim. Moja duša žudi, moja koža priziva. Nedostaješ mi Radosti. Velika je praznina ovaj prostor koji ustupaš, a čemu ga tek ustupaš, eeh. Kauču. Filmu. Dukserici u koju zagrnjurim lice prije nego što legnem. Jastuku koji obrglim nogama dok pokušavam da zaspem, terući znojave butine jednu o drugu u velikim sparinama neprospavanih noći. Ne ostavljaj prazninu oko mene, dođi, ugrij me. Zapali me, ne bi ti bio ni prvi ni poslednji put.
Ljubav ispisana jezikom požude; gasim riječi polako jer su nemoćne pred crnilom noći, pa gasim i ovaj dan. Do nekog sledećeg nepodnošljivog željenja, M.

Tebi, džezu

16.avg.2014.

00:12

Iz čoška u čošak univerzuma razvučena

preko tebe

i kroz,

Krajnosti moja;

počivam ti samo na ivicama

usana,

kože,

oka.

Jer postojanje,

ono se sažima

samo unutar granica

nama poznatih prostora.

Prije i(li) posle

je zaboravilo značenje

te nemušte riječi 

sreća.

Na kojem si to preklapanju kazaljki ostao zagljavljen?

Radosti. Moja Radosti. Jedina moja radosti.
Između svega i ničega, rastržena, lomljena mjesecima, moja duša drhti od nevjerice da je dobila sve. A molila se, molila se svakim svojim atomom da konačno bude ili to sve, ili to ništa sa kojim se čak pomirila. Ali bilo je sve. Ipak je bilo sve. I ona je prestravljena, ne vjeruje ničemu više, pa ni sebi samoj.
Iz ogromnog prašnjavog roja konačno je iskoračila tebi u zagrljaj. I sad ne vjeruje. Nema snage da vjeruje, zazire od pogleda u svijetlo, posle vječnosti širom zatvorenih očiju.
Radosti. Strepi moja duša Radosti.
Ne može više sebi da priušti greške, sad kad te zaista ima. Sad kad te konačno ima.
Plete niti želja, ispleta ih u nadanja, u planove čak ako se usudi. Sjebe ponekad, preskoči konac, požuri, napravi jebeni haos, neraspletivi džumbus. Ne smije sebi da priušti da te izgubi. Jebeno ne smije.
Čuješ li me? Čuješ li me Mihailo?
Na kojem si to preklapanju kazaljki ostao zagljavljen?
Voljen si Mihailo,

Previše radosti, previše ljubavi da bi tvoje kosti to mogle da po:d:nesu.

I ostale iluzije o postojanju

Gubimo se u prazninama koje zovemo domom.
Vjerujemo da nešto značimo. Ali šta je značenje nekom ko u isto to vjeruje...
Jedna ledena kišna kap
u pljusku
I ostale iluzije postojanja.

Toliko ljudi a niko dovoljan.
Tolika usamljenost a toliko ljudi.

Svašta je bio

Gomila kostiju oko pluća, srca i oka;

Karirana košulja okačena o njih;

Ljubav;

Ljubavnik mojih misli čak,

jer to nikako nije isto.

Zagrljaj i zagrljeni;

Svašta je bio.

Cigareta,

I koščati vretenasti prsti koji je krive

s namjerom da izgleda privlačnije.

Budala.

(A izgledao je..)
I par iglica na obrazu,
s titulom četnika;
I dlan koji miluje.

Svašta je bio.

U polumraku pred ponoć,

ušuškan(i) između kamenog zida i drvenih vrata,

i dima te čuvene

nakrivljene cigarete,

kojoj je zapalo da proživi između njegovih prstiju,

kurva prokleta.

Svašta je bio.

I usne 

mesnate,

na klik jezika od zakržljalog nosa

koji samo što ne pukne pod crnim okvirima

dva oka koja traže pređašnju sreću u onome ispred njih,
zakopanu preduboko izgleda
čak i za taj pogled;

I te usne što nadmeno izdišu

mješavinu magle i dima duvana,

praćenu pogledima 

čežnje, 

i sudarom komplemetarnih energija;

I požudni čin
presvučen slojem kože;

Svašta je bio.

A voljele su nas ulice noćas;

kunem vam se voljele su nas.

I tražile su nam utjehu noćas

musave,

i uplakane.

I pokušale su da nas sa:čuvaju noćas;

Zar ne vidiš da su pokušavale?

Dok se grad

ogleda u samoći

jedne ljetnje kiše

i asfalta kojeg je ostavila bez daha...

I eto,

iskliznula mi je misao.

Ti si moj trenutak

koji traje godinama,

možda čak i mjesecima.

i moj osmijeh;

I onaj prasak između 

njegovog sudara sa tvojim.

I blud;

I žudnja.

Moja Radost;

Jedina.

Ti si moja tišina, 

i ona moja šutnja koja traje

dugo,

predugo i za jedno čekanje;

Moj zagrljaj,

i ljubav,

I grozničava čežnja;

i slutnja;

To si mi.

I kunem ti se

nikad nisi ljepši bio 

nikome

no meni noćas,

Naslonjen kostima na zid

višiš

sa cigaretom

i kariranom košuljom;

I kunem ti se

nikad niko

nije imao veću želju da te zagrli

no ja

dok sam treptala 

između tvojih osmijeha

i pogleda na dolje,

I držala dah.

I stvarno je grmjelo, vidiš li?